Srpanj me zatekao sa bolom u leđima i turbulentnim tempom - di ćeš bolje.
U petak je navijač bio kod mene, u subotu je došao u moje društvo van, iznenađenja li. Njegovi su ga rugali jer je izašao na cajke a izašao je jer je znao da sam ja tamo.
U ponedjeljak mi je došla najbolja prijateljica nakon 3 mjeseca. Sunce, riva, more, piva, čisti hedonizam do petka.
Jučer su mi došli roditelji, majčino obavezno čišćenje bez obzira što je došla turistički na more, upicanila je cijeli stan a danas sam ih odvela u obilazak grada i na najfiniju pizzu u gradu.
Idući tjedan se trebam seliti u drugi stan i imam mixed feelings about that. Ovaj stan je odličan, ima super lokaciju i cijenu, ima super ogledalo eej!
Uživala sam u ovoj sobi, u druženju sa divnim ljudima u maloj kuhinji, u svim sleepoverima sa mojom Rosie uz Dugu mračnu noć i lazanje iz Lidla.
Uživala sam u jutrima s njim.
Voljela sam eksperimentirati sa raznim vrstama variva i provesti sate i sate pripremajući se za izlazak.
Šifru zgrade sam redovno zaboravljala kad bih se vraćala nakon par tjedana od kuće.
Općenito cijeli pojam odlaska iz ovog stana i činjenica da kao da je jučer bio kraj 9. mjeseca kada sam se useljavala i popunjavala police i ormare svojim stvarima te provedena i jesen i zima i proljeće i evo dočekala sam i ljeto u ovom morskom gradu, hvata me panika.
Zašto sam ja emotivna osobica koja je vezana uz svoj stančić a drugi tu selidbu uopće ne doživljavaju i hoće li mi svaka godina faksa proletjeti ovakvom brzinom?

Dog of wisdom, help me.