Vjerovala sam si otpočetka da ću izdržati.
Vjerovala sam da ću ga dočekati, da ćemo uspjeti.
I jesmo.
Nakon 279 dana, sutra mu je let.
Vidjet ćemo se nakon 279 dana, nakon zadnjeg zagrljaja i mojeg psovanja da me neće pratiti do perona jer neću nikad sjesti u taj bus ako bude kraj mene.
Prošlo je ljeto, pa jesen, pa zima, evo i proljeće je na izmaku ali sve mi se čini da prelazi u jesen, ne ljeto..
Nikad nisam nikog ovoliko dugo iščekivala, mislim da sam odrasla barem 3 godine što se tiče emocija i osjećaja.
Shvatila sam da ga želim, ne da ga trebam. Koliko puta sam samo htjela da je pored mene, ne zato što ne mogu bez njega već zato što bi bilo puno ljepše s njim.
Dok ovo pišem slušam London Grammar iz 2013. i nostalgično se prisjećam prošlih vremena, ova nadobudna jesen ni ne služi za ništa drugo očito...
Htjela sam pisati o nečem drugom zapravo, izreći neke stvari kojih se bojim izreći pa ih pokrijem smijehom i sarkastičnim komentarima.
E pa, sarkastični komentari bole dvaput više samo da znate.

Mislim da se mi ne lažemo, nisam ja sjedila s maramicom pored prozora i čekala da se on vrati, nije išlo u toliku krajnost, nije pak išlo ni u onu da sam imala avanture njemu iza leđa, daleko od toga.

Išlo je u vremensku mašinu sve do 2015., jednog osmijeha, nezavršene priče i nećkanja.
I jednog "možda, jednom, nekad"

Ali ovo je 2019. :)