Koliko ste najduže bili bez kreativne sile sleš motivacije?
Evo ja od rujna 2018.
U rujnu 2018.bila sam shipwrecked, uljuljana u comfort zonu obiteljske kuće gdje sam provodila cijelo djetinjstvo i pubertet, uljuljana u mirise poznate mamine kuhinje i omekšivača koji bi ostavljao mirisne tragove po mojoj odjeći.
Srsly, što je to sa novijim veš mašinama, moja odjeća nikad ne miriši kao i mamina. Možda je do nostalgije.

Položila sam cijeli 5.semestar na faksu i odlučila spojiti mjesec dana đabalebarenja kući, dosta mora, dosta bure, dobro mi došla zelena polja i zubato sunce, yay.
Prvo sam spavala i jela.
Onda sam spavala i jela i izlazila poput vampira isključivo iza 21h.
Onda sam prestala i izlaziti pa sam samo scrollala po mobitelu i nextala Kućanice (na 6.sezoni sam, bez spoilera >.<)
Onda sam počela čitati knjigu.
Onda mi je i to dopizdilo.
Onda sam se počela dopisivati s bivšim, ne očekujem da se sjećate spomena, bilo je to davne 2015. kad sam pisala o Jablanu i našoj high-school ljubavi.
U međuvremenu je prošlo 4 godine, bolesno kako je proletjelo.
Mislim da su maglovita sjećanja na njega zapravo otkočila moju kreativnu energiju, kad malo bolje razmislim.

Samo je žestoki plot twist što je moj dečko na brodu od rujna do lipnja.
Well, well, nije ni čudo da mi je kreativna energija otkočena, žanr drame, trilera i cheesy rom-coma može slijediti.
Jel' ima istine u onoj "Hvali more, drž' se kraja?" Ili u mome slučaju, drž' se Slavonije?