zbor živaca

Uvijek mi mama govori da čuvam živce jer će mi trebati za ostatak života, kao:

Ne sekiraj se oko faksa, čuvaj živce!

Naći ćeš posao, čuvaj živce!

Ne razmišljaj o glupostima, čuvaj živce!

I tako stalno, a moji živci su u zadnje vrijeme triggerani banalnostima.

Danas pada kiša, živčana sam.

Ne da mi se odgovoriti na mejlove, nek me ne živciraju.

Nitko nije slobodan poslijepodne za kavu i druženje, kako me to živcira.

Nije mi se odgovorilo na poruku 3 sata, jel’ me se mora živcirat?!

And on, and on.

Osim što je grozno jer su to sve sitnice i stvarno gluposti, postala mi je praksa obgrliti to živčano stanje i onda surađivati s njim.

Iz dosade.

A ne bi da nemam obaveze, samo se uvjerim da NEMAM ŽIVACA za obaveze.

Počela sam gledati neku netflix seriju, Outer Banks, naložilo me samo Sunce, ljeto i dečkići u bermudama i havajskim košuljama, ne mogu više ove mentalne serije (ustanovili smo da nemam živaca) pa mi skroz odgovara rješavati misteriju potopljenog broda.

Eto stavit ću trailer čisto ako netko želi rješavati misteriju samnom.